“Ako insistiram na granicama, napustiće me”
“Nemam snage sad za svađu, lakše mi je da istrpim i ne kažem da mi smeta”
Nekada nam se čini da je lakše da žrtvujemo svoje granice nego da rizikujemo da izgubimo drugu osobu. Taj strah od napuštanja dovodi nas u situacije da pristajemo na mnoge stvari koje nam uopšte ne prijaju. Vremenom se osećamo sve gore, gubimo samopoštovanje i voleli bismo da možemo drugačije. Ali kako?
Kao što pretpostavljate, priča jeste kompleksna. I meni je uvek važno da naglasim da pre nego što krenete u bilo kakve promene, neophodno je da budete nežni i strpljivi prema sebi. Onako kako biste sa najboljim prijateljem koji vam kaže: “znam šta bi trebalo da uradim, ali mi je jako teško da to uradim”. Ta navika da se sebi obraćamo kao najboljem prijatelju zove se “samosaosećanje” i šta god mislili o tome, istraživanja pokazuju da je MNOGO EFIKASNIJA od samoprekorevanja, samoposramljivanja poput: “opet si popustio, kako nemaš samopoštovanja” “stidim se i užasavam se same sebe”. Ukoliko vam je samosaosećanje strano, znajte da to nije neobično – čak je veoma često. Ponekad taj osećaj da nas neko (na primer naš terapeut) sluša sa prihvatanjem i neosuđivanjem može biti toliko nov i sam po sebi učiniti mnogo na našem putu ‘isceljenja’.
Iako će svačiji put izgledati drugačije zbog ranih iskustava koja su nas u velikoj meri oblikovala, zbog specifičnosti naše situacije, našeg stila vezivanja i ostalih individualnih razlika, postoje neke smernice koje bi nam mogle biti svima korisne dok učimo da postavljamo granice i da se nosimo sa strahom od napuštanja:
- 1) Važno je da počnemo da učimo o sebi, da otkrijemo koje su to naše potrebe, šta nam prija, šta ne prija, koje su to naše vrednosti – bez obzira koliko trenutno uspevamo da živimo u skladu sa njima. Jednostavno, da budemo slobodni da budemo radoznali, da primetimo šta nam treba da bismo se osećali sigurno, voljeno, da smo bitni. Šta bih mogao da uradim za sebe, a da bi mi zaista prijalo?
- 2) Da li vam se dešava da tek nakon nekog događaja primetite da ste pustili da neko pređe vaše granice i radi nešto/ ponaša se na način koji nam ne prija? U vama se pojavilo neko osećanje neprijatnosti, ali strah od suprotstavljanja, kog niste jasno bili svesni u datom momentu, vas je zaustavio. Taj neki strah se javio negde u telu, negde se on mogao primetiti… Pokušajte da ga primetite u sličnim situacijama. Čak i ako ponovo popustite, nema veze – za sada je velika stvar da osvestite to osećanje straha dok se dešava, a vremenom će vam to pomoći da imate veću slobodu izbora, tj. da vidite šta biste sa tim strahom. Strah od napuštanja ima veliku moć, ljudi se zahvaljujući njemu drže jedni drugih, formiraju zajednice i on ima neku svrhu. Ali, isto tako, može biti u korenu našeg žrtvovanja svojih granica i dopuštanja da neko postupa s nama na loš način. Budite radoznali da uvidite kako se taj strah manifestuje kod vas, gde ga osetite?
- 3) Korisno je znati da postoji još nešto što je kod nas stvorilo tu naviku da žrtvujemo svoje granice. Nekada nam to izbegavanje nečije ljutnje, neke neprijatnosti, donosi određenu nagradu za žrtvovanje granica. Neko će nas lakše prihvatiti, neće vikati na nas, neće ući sa nama u konflikt. To je onaj mehanizam uslovljavanja da ono što bude nagrađeno nastavljamo da radimo. Samo, dobro je da promislimo – koliko dugo traje taj osećaj prijatnosti zbog izbegavanja konflikta, ili čak, zbog nekog bliskog kontakta sa nekim ko od nas traži da poništimo svoje granice. Kada istražimo to i izvagamo tu kratkotrajnu prijatnost sa kasnijim osećanjima, uvidećemo da li je zaista lakše žrtvovati sopstvene granice. Teži deo ovog zadatka bio bi osetiti kako se stvarno osećamo nakon što nam je granica pregažena. Razlog zašto se ovo često radi u terapijskoj sobi je što nam treba neko s kim možemo taj osećaj bola da podelimo, neko sigurno okruženje gde možemo doći u kontakt sa nečim zaista bolnim. To često nije lako. I ako osećate da je to vama teško, nema potrebe da krivite sebe što u tome niste već sada uspešni – to je OGROMAN posao. Dugotrajan i ume biti bolan, ali taj put donosi dragocene rezultate. Odnosi koje uspostavljate nakon ovog procesa su zaista obogaćujući, autentični, neguju i hrane.
- 4) Uvek je korisno u ovakvom procesu koji budi jake emocije biti vešt u regulacijij emocija. Zato su korisne vežbe i tehnike uzemljenja (neke su opisane u ranijem postu), kao i vežbe koje pomažu da budete u boljem kontaktu sa signalima koje telo šalje, kako biste mogli da odreagujete na vreme, pre nego što dođe do preplavljivanja. Ove vežbe su upravo suprotno od napuštanja… jer kada nama upravllja strah od napuštanja mi tada napuštamo sebe. Što više učimo da ne napustimo sebe, smanjuje se i strah od napuštanja.
Kao što sam prethodno navela, ovo su samo smernice, a vaš put će biti jedinstven. Ali dobro je da znate da je strah od napuštanja prisutan u manjoj ili većoj meri kod svih nas, jer mi kao vrsta zavisimo od drugih. Svi smo bar ponekad imali iskustvo da nismo bili prihvaćeni takvi kakvi smo i dobijali smo poruku da za naše potrebe nema prostora i da su one manje važne. Zato je sasvim je prirodno da nam se aktivira alarm kad treba da tražimo da se naša potreba poštuje. Možda smo od silnog prigušivanja i sami zaboravili koje su naše potrebe. Koliko puta čujete dobronamerne roditelje da kažu “nemoj da plačeš”, “nemoj da se ljutiš” itd? Biti ono što jesi jeste rizično i u redu je da potražite pomoć ako primećujete nesklad između želje za povezivanjem i želje za samopoštovanjem. Samo polako, ne zaboravite na samosaosećanje i srećno istraživanje.